Dobrodošli! Pisati ću kratko o sebi, svojim radovima, načinu rada i inspiracijama, ali prepuštam vam da sami stvorite svoj dojam kroz moje radove.

Iako nikada nisam razmišljala o slikanju kao hobiju do toga je ipak nekako spontano došlo, u tom trenutku jedino pri ruci mi je bilo nekoliko malih ostataka neiskorištene boje za zidove i tapeta koje su sa zadnje strane bile jednobojne pa su mi poslužile kao podloga.

Od pribora nisam imala baš ništa pa sam koristila spužvice, ravnalo, prste, krpice i tako stvorila neku apstraktnu sliku. Osjećaj me vukao da dalje istražujem boje, podloge i mogućnosti.

S vremenom mi se pokazalo najprihvatljivije za moje ideje slikanje akrilnim bojama na canvas platnu. Kod akrilnih boja mi se sviđa što mogu biti jako pigmentirane ako se ne razrjeđuju sa vodom, a opet što se više vode dodaje mijenjaju svoja svojstva čak do toga da mogu odavati dojam kao da su korištene vodene boje.

Što sam više slikala otkrivala sam i više mogućnosti, a i ideje su mi neprestano dolazile tako da su neke slike koje su mi bile među prvim radovima kasnije poslužile kao podloga za novi motiv. Kod toga je dobro to što takvo platno već ima strukturu i nekad iz te podloge otkrijem novu sliku koja se već na pola prikazala i sama me vodila kako da ju završim.

Jako volim da slike imaju reljefnu podlogu jer im to daje na neki drugi način dubinu. Za to koristim sve što mi se u trenutku inspiracije učini iskoristivo npr. obični papir, stiropor, gips, soda bikarbona, smrvljene školjkice, pijesak pa čak i gotove paste za teksturu, iako je to najrjeđa opcija koju odabirem jer volim da su moje slike posebne i da svaka ima svoju posebnu priču. Pribor sa kojim radim su većinom kistovi koje ponekad malo modeliram. Zamislite djevojčicu koja ukrašava Barbike šišanjem, e to sam ja u svojem ateljeu sa kistovima, gotovo niti jedan nije u upotrebi u originalnom stanju u kojem je došao iz dućana. Tako vam je to kada u sebi pronađete nešto što obožavate raditi, a pritom se vaše unutarnje dijete pojavljuje. Za lakše postizanje efekta kojeg sam htjela koristim i slikarske špatule, ali kao i na početku dosta detalja završim sa prstima jer nekako imam dojam da bolje osjetim kako da izrazim zamisao kada imam direktan kontakt sa bojom i platnom.

Nekada mi se neka slika toliko ne sviđa da ju cijelu premažem nekom bojom i onda po njoj radim ne razmišljajući o prijašnjem motivu ili nekoj zamisli već samo pustim da se slika sama pokaže. I tu sam imala zanimljive rezultate, možda je to vodenjak u meni, ali takve slike najčešće budu i najljepše po mojem ukusu.
Pokušala sam nekoliko puta, ako se nekome neka slika svidjela, a više ju nisam imala, ponoviti motiv, ali gotovo nikada nisam uspjela. Ne znam zašto, kao da svaka moja slika hoće biti takva jedna jedina.

Nešto što na samom početku nisam radila je miješanje boja, sada mi je to neizostavan proces i gotovo nikada ne koristim boju u njenom originalnom izdanju zato što i najmanje dodavanje neke druge boje ili pigmenta ili čak i tinte daje neiscrpan izvor predivnih boja i to me svaki puta oduševi i potiče me na novo istraživanje.

Ponekad pripremim platno, stavim ruke na njega i čekam da osjetim što bi trebala biti prikazano na njemu i imam „aha“ trenutak, biti će morski motiv, ali vidim da mi sve više liči na šumu. Hmm… onda pokušavam i pokušavam, ali ja jedno, a platno drugo. Onda nas pustim da se odmorimo. Kada dođe vrijeme vratim se gdje sam stala i pustim da se događa. Na kraju ispadne šuma, a uopće nisam imala tu sliku u glavi, ali ona je bila negdje i htjela se takva pokazati.

U jednom trenutku gotovo nesvjesno kao inspiracija prišuljali su mi se prizori iz knjiga koje čitam. Nisam toga niti bila svjesna dok nisam trebala slici dati ime, a u tom trenutku mi se prikazala scena iz knjige, kako sam ju ja zamislila, i naslov tj. ime slike koji je direktno bio povezan sa tim događajem ili mjestom u knjizi. S vremenom sam i obrnuto počela stvarati djela, prema knjizi, u trenutku čitanja, već spoznam motiv svoje sljedeće slike.

Veseli me „blendanje“ boja, pretapanje jedne u drugu bez vidljivih rubova i pri tome nove boje koje se stvaraju. Također i igra svjetla i sjene na pejzažima mi je zanimljiva kada odredim od kuda dolazi sunčeva ili neka druga svjetlost, što ona obasjava i kojim intenzitetom, a što ostaje u sjeni i koliko je ta sjena negdje manje ili više duboka.

Dosta koristim i tekuće ljepilo, za učvršćivanje nanesenih materijala na platno, ali i zbog toga što sam otkrila da u određenom omjeru boje i ljepila dobijem efekt ispucanosti tj. raspucanosti, ali na jedan drugačiji način nego sa medijem koji je za to predviđen.

Kroz vrijeme sam otkrila i prihvatila da nam je u umjetnosti sve dozvoljeno i neobičan pribor i neobične tehnike, materijal s kojim radimo, vrijeme potrebno da se nešto napravi, puno puno grešaka, ali što se tiče grešaka dijelim mišljenje s Bob Rossom koji je rekao – „We don’t make mistakes, just happy little accidents“.
Sve što je potrebno da se netko izrazi je dobrodošlo. Od kada postoje ljudi postoji i ta potreba zato tu nema granica. Svaku ideju u vezi materijala ili načina izrade isprobam. Neke ne ispadnu kao u zamisli, ali ima nekih koje su se pokazale jako dobre npr. omot u kojem su zapakirana canvas platna je jako iskoristiv kao reljefna podloga ili stavljena preko neosušene boje i zgužvana, nakon sušenja daje zanimljiv uzorak.

Uz apstraktne motive volim slikati i prirodu jer mislim da je neiscrpan izvor inspiracije, ali i osjećam jaku povezanost sa šumom, morem, jezerima i svime što nam priroda pruža.

Poseban motiv na mojim slikama je i cvijeće, ali većinom naslikano u slobodnom izražaju zato što smatram da je cvijeće i njegova raznolikost boja, oblika i te neke trenutne pozicije uz mnogobrojnost različitih vrsta podložno tome da ga svatko gleda na svoj način.

Kada osjetim da je slika gotova, nekad je to odmah nekad drugi dan ili za neko vrijeme, potpisujem ju i stavljam završni zaštitni sloj i pečat. Moji izbori za završni premaz su uglavnom lak u spreju, nekad premažem završnim sjajnim lakom, ali najviše volim premaz epoxy smolom.

Ponekad otvaranje platna i početak rada na njemu izgleda kao čarolija, ponekad izgleda kao neodređena frustracija jer možda nemam inspiraciju ili nisam skoncentrirana na temu o kojoj se želim izraziti, ali zapravo je to uvijek neko posebno uzbuđenje, poseban osjećaj ushita u očekivanju što će mi se na platnu prikazati i kako će to u konačnoj verziji izgledati.

Kod slikanja posebno kod apstraktnog slikarstva, mojeg najdražeg načina slikanja, se ushit događa bez riječi, bez zvuka samo kroz dojam kojeg slika ostavlja na promatrača.

Kada se prepustimo tom porivu da nešto stvaramo, da na neki način pokažemo što se u nama skriva makar toga i ne bili svjesni, izgubimo osjećaj za vrijeme, privremeno ostavljamo sa strane svakodnevne brige i razmišljanja na neki način dajemo svojem unutarnjem biću da se odmara, da se obnavlja, možda na neki način i iscjeljuje, nešto poput kvalitetnog spavanja i sanjanja samo što nakon povratka u realnost ipak ostaje zabilježeni trag i rezultat tako provedenog vremena.
Svatko tko u sebi osjeti potrebu za umjetničkim izražavanjem čini to na različit način. Ovaj je moj i nadam se da ćete uživati.

„I to je sve što imam reći o tome.“ – Forrest Gump